Što je elektrostimulator srca (ES)? Elektrostimulator srca (engl. pacemaker) je električni uređaj koji se ugrađuje ispod kože pacijenta kako bi održavao ili povratio normalan srčani ritam.
Provodni srčani sustav i „prirodni srčani pacemaker“. Srce je šuplji mišićni organ smješten iza prsne kosti koji istiskuje („pumpa“) krv kroz žile, te na taj način doprema kisik i hranjive tvari cijelom tijelu. Srce se sastoji od 4 šupljine: desne i lijeve pretklijetke (atrij), te desne i lijeve klijetke (ventrikul). Lijeva i desna strana međusobno su odvojene srčanom pregradom (septum). Krv kroz srce kola samo u jednom smjeru zbog zalistaka smještenih između pretklijetki i klijetki. Kod svakog otkucaja krv se prvo istiskuje iz pretklijetki u klijetke, te nakon toga kroz velike krvne žile koje izlaze iz srca u cijelo tijelo. Srce normalno kuca 50-80 puta u minut, te na taj način održava cirkulaciju u tijelu.
Srce ima svoj prirodni električni provodni sustav koji se naziva provodni srčani sustav. Provodni sustav šalje električne signale duž cijelog srčanog mišića koji koordinirano određuju točan broj srčanih otkucaja i pravilan ritam. Provodni sustav precizno stimulira srčane šupljine i tako osigurava njihovo stezanje i opuštanje (kontrakcije) i na taj način cirkuliranje krvi. Električni signali ili impulsi, stvaraju se u posebnom tkivu koje se naziva sinusi čvor (sinus atrijski čvor, SA čvor). Sinusni čvor nalazi se u desnoj pretklijetki i odašilje pravilne električne impulse koji se preko desne i lijeve pretklijetke šire prema klijetkama. Sinusni čvor još se naziva „prirodni elektrostimulator (pacemaker) srca. Električni impuls dolazi pretklijetki dolazi do druge specifične tvorbe koja se nalazi između pretklijetki i klijetki a naziva se atrioventrikularni čvor (AV čvor). AV čvor uspori pristigli električni impuls kako bi dozvolio da se pretklijetke dovoljno kontrahiraju. Preko AV čvora impuls se dalje širi posebnim vlaknima koja se nazivaju Hisov snop, te desna i lijeva grana. Ova vlakna šire impuls i koordinirano kontrahiraju desnu i lijevu klijetku.
Poremećaji u provođenju srčanih impulsa nazivaju se srčane aritmije.
Bradiaritmije (bradikardije) su poremećaj srčanog ritma koje opisuju abnormalno spori srčani rad (manje od 50 otkucaja u minuti).
Sinusna bradikardija javlja se kada „prirodni elektrostimulator“ sporo proizvodi impulse. Ovo je normalna pojava kod zdravih ljudi za vrijeme spavanja ili kod sportaša i teških fizičkih radnika i obično je bezopasna pojava. Međutim, postoje srčane bolesti u kojima pretjerano usporeni impulsi mogu značajno utjecati na osobu u koje se javljaju.
Srčani blok je pojam koji opisuje kašnjenje ili prekid provođenja impulsa kroz provodni sistem, uzrokujući na taj način spori srčani rad ili potpuni srčani zastoj. Postoji nekoliko vrsta srčanih blokova, a dijele se prema regiji provodnog sistema koji je zahvaćen i težini prema stupnjevima (niži stupnjevi gdje je otežano provođenje impulsa ili teži stupnjevi gdje je provođenje potpuno onemogućeno).
Sindrom bolesnog sinusnog čvora. Obično dolazi do smanjenog boja otkucaja srca, a sinusni čvor rjeđe odašilje električne impulse. Ponekad se može javiti i kratko preskakanje otkucaja srca.
Do prekida prijenosa impulsa često dolazi između pretklijetke i klijetke, što se naziva atrioventrikulskim ili AV blokom, a dijeli se prema različitim stupnjevima ozbiljnosti.
AV blok I. stupnja. Srčani impuls u klijetke dolazi iz pretklijetke ali abnormalno usporava dok prolazi kroz AV čvor.
U AV bloku II. stupnja neki impulsi iz pretklijetki ne uspijevaju prijeći u klijetke, rezultirajući sporim i nepravilnim srčanim radom.
U najtežem AV bloku 3. stupnja impulsi iz pretklijetki se uopće ne prenose na klijetke. Ovo stanje najčešće se još naziva totalni AV blok. Da bi srce kucalo u ovom slučaju javlja se odvojeni ritam iz nižeg centra u klijetki. U slučaju da se ne pojavi taj odvojeni ritam postoji velika opasnost od potpunog srčanog zastoja.
Tahiaritmije (tahikardije) su poremećaj srčanog ritma koji opisuju abnormalno ubrzani srčani rad (više od 100 otkucaja u minuti). Tahikardija koja se najčešće liječi elektrostimulatorom naziva se ventrikularna tahikardija (VT). Vrlo brzi impulsi koji dolaze negdje iz klijetki (vetrikula) izazivaju brze kontrakcije pri čemu srce nemože efikasno istiskivati krv iz klijetki, te može doći do srčanog zastoja. Iz tog razloga VT je potencijalno opasna tahiaritmija.
Simptomi aritmija variraju ovisno o kojoj se aritmiji radi i onekim faktorima, primjerice srčanim bolestima u pozadini. Dok neki ljudi nemaju nikakvih simptoma, drugi mogu imati različite simptome i znakove koji mogu uključivati:
- nesvjestice (sinkope)
- vrtoglavica i omaglica (presinkopa)
- konfuzija
- ubrzano umaranje
- zaduha
- srčano zatajivanje
Razna stanja mogu uzrokovati poremećaje srčanog ritma:
- koronarna bolest srca – bolest arterija koje opskrbljuju srčani mišić krvlju
- oštećenja srčanog mišića nakon preboljenog srčanog infarkta (ožiljak)
- prirođene srčane mane
- nasljedne genetske abnormalnosti
- bolesti srčanog mišića – kardiomiopatije
- neki lijekovi koji mogu utjecati na normalan srčani ritam
- promjene na srcu povezane sa starenjem
Trajni elektrostimulator srca (ES) je elektronički uređaj koji prati srčani rad pacijenta. Kada je srčani rad nedovoljan ili potpuno izostaje, isporukom električnih impulsa stimulira se srčani mišić te na taj način i održava normalan ritam. Najčešće se ES koristi kod bradiaritmija kako je gore opisano. Indikacija za takvim uređajem kao i vrsta uređaja koji će se ugraditi ovisi o više faktora:
- uzrok i priroda nastanka aritmije
- da li je nastalo stanje privremeno ili trajno
- odsustvo ili prisutnost simptoma
- potencijalni rizici za komplikacije vezane uz ugradnju ES
U današnje vrijeme postoje razne vrste ES, ali općenito se sastoje od nekoliko dijelova:
- generator impulsa– malo metalno hermetički zatvoreno kućište koje se sastoji od izvora energije (litij jodinska baterija); malog mikroračunala koje je programabilno (podešavanje broja otkucaja, načina stimulacije i sl.), te spojeva za trajne elektrode.
- jedna ili više elektroda– izolirana žica s dva kraja, pri čemu jedan prianja uz srčani mišić, a drugi kraj se spaja u kučište generatora. Ima sposobnost primanja impulsa iz srca radi monitoriranja prirodnog ritma, kao i odašiljanje električnih impulsa iz generatora, kada prirodni ritam izostane.
Generator impulsa
Trajna elektroda srčanog elektrostimulatora
Zahvaljujući neprestanom razvoju tehologije, danas postoje različiti sustavi elektrostimulacije srca koji su dostupni za najrazličitije potrebe. ES mogu biti jednokomorski, dvokomorski i trokomorski:
- Jednokomorski elektrostimulatori imaju jednu elektrodu u desnoj pretklijetki ili desnoj klijetki
- Dvokomorski elektrostimulatori obično imaju dvije elektrode, jednu u desnoj pretklijetki, jednu u desnoj klijetki
- Trokomorski elektrostimulatori tipično imaju jednu elektrodu u desnoj pretklijetki i po jednu elektrodu koja stimulira desnu i lijevu klijetku. Ova vrsta ES ugrađuje se kod pacijenata s oslabljenim srčanim mišićem (što se rezultira srčanim zatajivanjem) kako bi se resinkroniziralo kontrahiranje klijetki i na taj način pospješilo istiskivanje krvi (vidi: srčana resinkronizacijska terapija)
Ugradnja trajnog elektrostimulatora. Trajni ES najčešće se ugrađuje u potkožje u području ispod lijeve ili desne ključne kosti. Elektrode trajnog ES najčešće se ugrađuju preko velikih vena sve do određenog dijela srčanog mišića, a potom spajaju s generatorom pulsa. Ugradnja trajnog ES mali je operativni zahvat koji izvodi liječnik specijalist (invazivni kardiolog, elektrofiziolog ili kirurg) u sterilnim uvjetima u laboratoriju ili operacijskoj sali. Ugradnja trajnog ES izvodi se najčešće u lokalnoj anesteziji, ili po potrebi u dubokoj sedaciji ili općoj anesteziji. U području ispod lijeve ili desne ključne kosti primjeni se injekcija lokalne anestezije, te se nakon toga napravi manji rez (3-5 cm) i formira kirurški džep, u koji će se pri kraju procedure smjestiti generator pulsa. Kroz isti rez punktira se jedna od većih vena kroz koju se nakon toga pod kontrolom rendgena uvode jedna ili više elektroda elektrostimulatora. Nakon što se elektrode pozicioniraju u određenu srčanu šupljinu (pretklijetke, klijetke ili oboje), testira se njihova funkcija, koja ako je uredna, iste se spajaju s generatorom pulsa i zajedno spremaju u prethodno formirani kirurški džep potkožno. Rana se nakon toga zatvara s nekoliko šavova i sterilno prekriva. Ugradnja traje oko 60 minuta.
Nakon ugradnje trajnog elektrostimulatora potrebno se pridržavati određenih uputa. (vidi: Upute pacijentu pri ugradnji trajnog srčanog elektrostimulatora)
Kontrolni pregledi. Kontrolni pregledi nakon ugradnje trajnog ES obično se obavljaju svakih 6-12 mjeseci ovisno o kojoj se vrsti elektrostimulatora radi. Na kontrolnom pregledu snima se EKG i ispituje funkcija trajnog elektrostimulatora. Po potrebi, svaki trajni elektrostimulator se može dodatno podesiti i prilagoditi potrebama pacijenta.
Zamjena trajnog elektrostimulatora. Kada se istroši baterija elektrostimulatora srca, cijeli uređaj mora se zamijeniti. Na redovitom kontrolnom pregledu baterije odašilje jasne signale istrošenosti, te se potom pacijenti naruči na kraću hospitalizaciju.
Liječnik napravi manji rez na koži preko starog ožiljka i izvadi uređaj. Nakon toga spaja novi uređaj na postojeće elektrode i provjerava njegovu ispravnost. Potom se uređaj sprema u isti potkožni džep i ponovno zatvara sa nekoliko šavova. Elektrode uređaja se mijenjaju samo ako nešto nije u redu s njima.
